2. Program Radio Beograda - pozorišna kritika
Aleksandar Milosavljević

33. Pozorišni maraton - O mladosti! O, da, mladosti! Oda mladosti!, Narodno pozorište Sombor
Gledanje studentskih predstava podrazumeva neobično iskustvo. U teatarskom svetu sve je i inače pomereno i oneobičeno. U njemu od niza neistina nastaju najveće životne istine. U teatru gledamo izmišljene priče koje doživljavamo kao autentičan život. Ovde kostimi predstavljaju pravu odeću, scenografija gradi privid stvarnih prostora, a glumci prikazuju ponašanje izmišljenih likova. U studentskim predstavama elementi ovakvog sveta još uvek nisu potpuno na mestima na kojima bi trebalo da budu. Teatarski privid u studentskim predstavama još ne funkcioniše na željeni način.
Uzrast aktera ovih predstava se bezmalo po pravilu ne poklapa s godinama u kojima su dramski likovi, a neretko se dešava i da devojke igraju muške uloge. Scenografija je u ovim predstavama često svedena na rekvizitu, kostimi su skrpljeni od odeće iz porodičnih ormana, a scensko osvetljene je ograničeno na rasvetu kojom raspolaže fakultet ili akademija. U studentskim predstavama prvenstveni zadatak aktera i akterki je da polože ispit.
Ove predstave ne otkrivaju ni rediteljsku poetiku profesora koji studentima režiraju, jer ovde zadatak reditelja nije da predstavom iskažu vlastiti ukus i rediteljski stav prema teatru, nego da studentima postave određene zadatke i da probude sve kapacitete talenata svojih đaka.
Ipak, gledanje studentskih predstava je, barem za pozorištnike, zadovoljstvo, zasnovano na registrovanju prvih proplamsaja talenta, na prepoznavanju mladalačke energije, glumačke nevinosti i šarma, koje će docnije modifikovati iskustvo trajanja na pozornici. Na ispitne predstave studenata glume rukovodioci naših pozorišta odlaze i zato da bi stekli uvid u budućnost domaćeg teatra i da bi na vreme regrutovali glumačke snage za svoja pozorišta. To je barem važilo za vremena kada je bilo moguće zapošljavati glumce i prirodno obnavljeti glumačke ansamble. Poslednjih godina studenti ispitne predstave najčešće igraju za pomenutu odabranu i malobrojnu publiku, za ocene i - sebe same.
A onda se u ovom vakuumu pojavio sombrorski Pozorišni maraton, manifestacija kojom se već 33 godine nezvanično okončava pozorišna sezona u Srbiji, pružajući priliku somborskoj publici da u dva dana i tri noći uživa u teatru. Ove godine repertoar Maratona su činile studentske predstave.
I ne samo što su ugostili sve studente tokom trajanja Maratona, nego su im Somborci i pomogli da oplemene svoje predstave dekorom iz somborskog fundusa i da pozornicu adekvatno osvetle. Tako su predstave studenata novosadske, beogradske i banjalučke Akademije, kao i beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, na Maratonu zasijale možda i većim sjajem od onog kakav podrazumeva ispit, potvrđujući da ovdašnje glumište ima na koga da računa. U Somboru su studenti izveli svoja viđenja Čehova, Aleksandra Galina, Milene Marković, Ive Brešana u predstavama koje su režirali profesori Jasna Đuričić, Radoslav Milenković, Milica Kralj, Jana Maričić, Nebojša Milovanović i Boris Liješević, dok je Anica Petrović izvela autorsku master predstavu Mulej, nastalu po romanu Erlanda Lua, Tamara Kostrešević je režirala Pillowman Martina Mekdone, a Simo Đukić se predstavio režijom Fedrine ljubavi Sare Kejn. Ovogodišnji Maraton je sa gitarom u rukama, pesmom grupe Film Pjevajmo do zore otvorio Boris Liješević.
Bilo je na Maratonu i sjajne glume, i fine odmerenosti, i naglašene scenske suptilnosti, i perfektnog pevanja, i promišljenog scenskog pokreta, i glumačkih obećanja, baš kao što je bilo i prejake glume, isuviše snažnog emocionalnog naboja, preglasnog govora, nesigurnosti i rediteljskih neodmerenosti, no sve je to bilo podrazumevano i pokriveno željom onih na sceni da udovolje onima u gledalištu.
Somborska publika, tradicionalno i beskompromisno zaljubljena u teatar, na Maratonu je punila sale pozorišta, počev od prepodnevnih predstava za decu, pa do poznih noćnih sati kada bi pred ponoć počinjale poslednje predstave. Tako je osmesima i radošću okončana jedna od najmračnijih pozorišnih sezona domaćeg teatra, a Maraton je pokazao da je nada našeg teatra u mladosti i studentima.