Svetislav Basara
Sestre Karamazove

Dramaturg: Tijana Markovinović
Izbor muzike: Radoslav Milenković

Igraju:
Lili Karamazova Biljana Keskenović
Beti Karamazova Ivana V. Jovanović
Meri Karamazova Tijana Marković
Džon Smit Marko Marković
Džefri Parker Saša Torlaković
Džeremi Braun Ninoslav Đorđević
Majkl Dulitl Srđan Aleksić
Vinston Rotmans Živorad Ilić

Komedija apsurda o identitetu i predrasudama, praizvedba je komada Svetislava Basare. Glavne junakinje su tri sestre Lili, Beti i Meri Karamazov. One su usedelice koje žive u Engleskoj i jesu čistokrvne engleskinje, ali na nesreću imajaju strano prezime i ono im već godinama predstavlja prepreku da se udaju jer engleski prosci zaziru od ženidbe sa Ruskinjama. Postoji način da sestre dokažu da su čistokrvne engleskinje, ali je on skup, a one nemaju toliko novca jer je njihov otac porodičnu ušteđevinu pretvorio u rublje koje su nakon raspada SSSR-a izgubile svaku vrednost.
 

Sestre Karamazove su fine neke devojke koje nikako da uhvate korena zbog pradedine sklonosti prema kockanju. Pradeda, čistokrvni englez, sa pomalo čudnim prezimenom Karamazov, igrao poker sa Dostojevskim, Dostojevskom se dedino prezime učinilo jako zgodnim za braću o kojoj je upravo naumio da piše, braća napravila svetsku slavu, a praunuke – ni luk jele, ni luk mirisale – ne mogu da se udaju jer engleski prosci zaziru od ženidbe sa ruskinjama, pride osumnjičenim da rade za KGB. Istina, postoji način da sestre Karamazove dokažu čistokrvnost svog englezstva, ali stvar je veoma komplikovana i zahteva puno para kojih, opet, nema jer je njihov otac porodičnu ušteđevinu pretvorio u rublje, SSSR se onda naglo raspao i rublje izgubile svaku vrednost. Zaplet dostojan komedije apsurda? Da! „Sestre Karamazove“ jesu komedija apsurda. Bar su do skora bile. Ali u vremenu u kome se granica između komedije i tragedije sasvim istanjila, meni se sudbina triju sestara više uopšte ne čine toliko neverovatnim. Sve pradede ovoga sveta ostavile su svojim potomcima, to jest nama, teško breme brljotina i predrasuda, predrasuda koje nas – sakralizovane i oglašene za istoriju i tradiciju – neizbežno guraju u još crnje i gore brljotine i predrasude. Stravična kriza ličnog identiteta ponovo traži spas u kolektivu i ceo svet polako pretvara u koloniju višećelijskih organizama. Je li pisac to hteo da kaže? Ne! Piščeva namera je bila da vas – u saradnji sa rediteljem i glumcima – nasmeje, ako je to još moguće. Zato što je smeh, ne sećam se više ko to reče, jedina stvar koja nas razlikuje od ostalih višećelijskih životinja. Svi smo mi, dame i gospodo, pomalo sestre Karamazove. Bez obzira na pol i na versku, rasnu i nacionalnu pripadnost.

Svetislav Basara

Nakon prvog susreta sa novim komadom Svetislava Basare SESTRE KARAMAZOVE, osvrtao sam se tražeći Čehovljeve tri sestre. Instinkt mi je govorio da su one tu negde, ali nisam mogao da pronađem nedvosmislene dokaze koji bi njihovo prisustvo (na sceni) učinili neminovnim. I to osvrtanje traje sve do danas, možda čak i do ovog trenutka u kojem čitate ove reči.

Iskreno, da mogu, Basarin naslov bih dopunio – glasio bi TRI SESTRE KARAMAZOV. Zbog sestara Prozorov, naravno. Zapravo, zbog emocionalne pustoši u kojoj se neštedimice potapaju u votku drage engleskinjice Karamazove.
Priznajem, pokušao sam da to učinim u procesu proba - glumcima sam, više od nekoliko puta, pominjao Čehovljeve junakinje; priznajem i da sam čak pokušao da umetnem tj. „podmetnem“ poneku Olginu, Mašinu ili Irininu rečenicu u „zgodnom trenutku“, ali nije se „primilo“... Što je, u stvari, dobro. Naime, osim što bi takvo „dopunjavanje“ bilo nevaspitano, bilo bi i veoma nepametno. Pre svega zato što bi takav gemišt lica ove komedije apsurda učinio manje stereotipnim. A stereotip je, jednom rečju, ono čime baratamo pokušavajući da dosegnemo i imenujemo svaku vrstu identiteta. Pa zato o tome nisam ni priupitao mog druga Basa. Pretpostavljam šta bi mi odgovorio: E, moj Milenkoviću, pa zar nas još pre više od pola veka Jonesko nije upozorio da uvek kad neko kuca – nikad nema nikoga pred vratima?...

Međutim, kazano je: neizrecive stvari ne mogu se zaboraviti – te, stoga, ne bi me iznenadilo ako se ispostavi da su stvari još složenije: budući da ove rečenice pišem nedelju dana pre zakazane premijere, ja još uvek ne gubim nadu da će se moji prvi utisci vezani za Čehova, poput ponornice, možda, ipak, na neki način, u nekom trenutku, na nekom izvođenju, nekom gledaocu, manje-više iznenada, takođe „javiti“. U pozorištu se skoro nikad ne zna kako će se stvari okončati. Zato što se, zapravo, nikada ne okončavaju. Pogotovu kad radimo praizvedbu našeg savremenika. Pa još kad se on zove i preziva Svetislav Basara...

Radoslav Milenković

U Somboru, uoči Aranđelovdana 2011.

Inspicijent: Zoran Vučković
Sufler: Ninoslav Vranić
Izrada dekora: Slobodan Marić, Đorđe Trnko i Ivan Kusturin/ Dekor: Antun Lukić, Dejan Pletikosić, Andrej Todorović, Miloš Smiljić, Branislav Birvalski i Goran Berenji/ Rekvizita: Danijel Učur i Dejan Vuković/ Svetlo: Antun Renc i Igor Pekanović/ Dizajn svetla: Stipan Petreš/ Ton: Branko Marić/ Izrada kostima: Dragana Gvardijan, Renata Terzić i Ljiljana Hari/ Šminka: Sanja Bašić/ Šef scenske opreme: Nemanja Vukičević/ Tehničko vođstvo: Stipan Petreš
organizatori: Vesna Vranješ i Toplica Mandić