Milena Bogavac, Olga Dimitrijević, Tijana Grumić, Vedrana Božinović, Vedrana Klepica u adaptaciji Jelene Kovačić
Mileva

režija: Anica Tomić
adaptacija i dramaturgija: Jelena Kovačić
scenograf: Igor Vasiljev
kostimograf: Drina Krlić
kompozitor: Nenad Kovačić
video rad: Filip Mikić
scenski pokret: Igor Koruga
asistent scenografa: Isidora Spasić

Igraju:
* Ana Rudakijević
* Olgica Nestorović
* Pero Stojančević
* Lea Jevtić
* Stefan Beronja
* Nemanja Bakić
* Sofija Mijatović
* Biljana Keskenović
* Srđan Aleksić
* Bogomir Đorđević
* Ivana V. Jovanović
* Danica Grubački
* Milijana Makević Mirkov
* Nikola Knežević
Dete (na video snimku) Vid Vlaškalić

inspicijent: Zoran Vučković
sufler: Ninoslav Vranić

U predstavi se koriste delovi kompozicije Franza Schuberta Erlkönig; Gabriela Urbaina Fauréa Requiem (Op.48) – Pie Jesu; Alena i Nenada Sinkauza Metalna.
vokal: Teresa Melo Campos
tambura: Aleksandar Jovevski

Reč dramaturga

U svom tekstu Mileva u Santijagu Olga Dimitrijević piše o Arahni, lidijskoj tkalji upisanoj negdje na marginama grčke mitologije. Arahna se usudila izazvati božicu Atenu na natjecanje u tkanju. Satkala je priču o pustolovinama bogova, „ali njeno djelo nije bilo u skladu s dominacijom i hegemonijom nad znanjem“1 koje su ti isti bogovi propisali. Njena provokativna kreativnost koja ih je prikazivala sa svim njihovim slabostima i strastima, morala je biti kažnjena. Božica Atena rastrgala je njeno tkanje i pretvorila ju u pauka - pauka koji vječno tka. „Mit o Arahni govori o ženskom nepristajanju na nametnuta pravila, na postajanje ženom kakvom drugi hoće da nas vide. Arahna stvara i mi stvaramo, pletemo mreže i niti, tkamo, vezemo i upisujemo svoje tekstove i svoje priče, svoje poruke, svoje pesme i svoje vizije sveta.“2 Upravo na tragu te misli nastala je adaptacija naše predstave. Ona postoji kao tkanje različitih tekstova, različitih dramskih glasova koji se međusobno isprepliću, nadopunjuju, umrežavaju i stvaraju novi tekst - tekst predstave. Pronalaženje životne poezije u zakonima fizike Tijane Grumić, odlučnost i provokativnost Vedrane Božinović, snaga i emocionalnost Milene Bogavac, borbenost i analitičnost Olge Dimitrijević, satiričnost i pronicljivost Vedrane Klepice povezuje se u priču o jednoj Milevi ili više njih, koje postoje istovremeno i sve imaju svoju istinu - poput kaleidoskopa koji zrcali sve ono što o Milevi i njenom tragičnom životu znamo ili barem mislimo da znamo. Zato pitanje tko je bila Mileva Marić i dalje ostaje otvoreno. Da li je ikada željela postati heroinom ili je njeno herojstvo potrebno samo nama? Gdje se sve nalazi njena tuga i je li uopće imala šansu da je izbjegne? Što joj je donijela ljubav prema Einsteinu, ljubav koja „uvek nepouzdano na život primenjuje sva naša saznanja o svetu3.“ ? Zašto joj je nauka bez obzira na njen veliki matematički talent, ipak ostala zatvorena? I gdje se zapravo u njenoj priči nalazimo mi? Znamo li prepoznati nasilje u našim životima kao što ga prepoznajemo u Milevinom? Jesmo li uspjeli prevazići patrijarhalni kontekst koji je Milevu koštao života ili se tek deklarativno kunemo u ravnopravnost oslobođenu bilo kojeg oblika agresije?
U našoj predstavi prolazeći kroz to tkanje tekstova Mileva Marić traži svoju preminulu kćerku Ljubicu, dok mi tražimo upravo Milevu Marić. Tražimo priču koju nikada nije uspjela ispričati jer joj nitko to nije dozvolio i pitamo se postoji li način da saznamo ili barem osjetimo što bi ona zapravo htjela da se o njoj govori, misli, piše, igra, postoji li način da ju razumijemo onkraj rasprava o tome je li ili nije bila koautorica teorije relativiteta, rasprava koje se iscrpljuju u traženju jačih argumenata - dok jedni govore da se u Milevinom slučaju ne radi o „matematičkoj egzaktnosti, nego o sociološkoj analizi“4, drugi tvrde da bez dokaza „ostaju samo presumpcije i slutnje koje su trn u oku svakog znanstvenika“.5, a treći se kunu da je bila „simbol žrtvovanja i požrtvovanosti, nepravde, dostojanstva u patnji i zaboravu“.6
Negdje s druge strane svih argumenata nastaje naša priča o Milevi, a „pitanje pričanja priča, pitanje je toga ko ima pravo da govori. Mileva to pravo nije imala, mi ga imamo.“7 Imamo pravo da progovorimo. U njeno ime i u ime svih djevojčica, djevojaka i žena koje to pravo nisu imale ili ga još uvijek nemaju. Da progovorimo o nepristajanju na nasilje, patrijarhat, omalovažavanja, manipulaciju, ušutkavanje, na prešućivanje, jer negdje duboko u sebi vjerujemo da ni Mileva ne bi pristala, da je samo znala da može ne pristati. „Poštovana gospođo Marić, mi vam se nećemo šlihtati. Nećemo vam se šlihtati pre svega zato što vas poštujemo. Mi vam govorimo sve kako jeste“.8 Ili ćemo barem to pokušati.

Jelena Kovačić


1 Olga Dimitrijević
2 Olga Dimitrijević
3 Tijana Grumić
4 Vedrana Klepica
5 Vedrana Klepica
6 Vedrana Božinović
7 Olga Dimitrijević
8 Milena Bogavac

Reč reditelja

Mileva Marić, žena je koju je povijest zaobišla, tiho i skromno u osami, zaboravljena, bez obilježja i posvete koja je došla prekasno . Bila je prva žena genijalnog uma Alberta Einsteina, neki kažu jednako zaslužna za teoriju relativnosti kao i on. No pravih dokaza nema. Nije doktorirala jer su je majčinstvo, gubitak prvorođene djevojčice, a zatim kasnije i jedno bolesno dijete, zatvorili u tihi i nijemi svijet trpnje. Kao djevojčici otac joj je davao podršku u naukama, jer je pokazivala znakove sjajnog matematičkog uma, ali nije ju podržao i onda kad je vanbračno zatrudnjela. Tada se malograđanski, provincijski patrijarhalni um usprotivio. Njeno tijelo je postalo vlasništvo muža, obitelji, susjeda i vlastitih sinova. U tom ženskom tihom svijetu živjela je sama sa svojom patnjom, bez mogućnosti da se osloni na druge. Jer ih nije bilo. Ova predstava ženska je posveta Milevi i njenom glasu koji joj je oduzet, ali i pobuna protiv predrasuda koje su se vezivale uz nju. Razmišljajući o njoj odmah sam vidjela sliku jedne žene koja bi danas bila snažna i moćna, koja bi svoj glas dala svim ženama i zastupala njihova prava. Kad smo dobile tekstove jednih od najsnažnijih autorica regije, pokušale smo ispisati jednu priču koja će Milevi dati jedno novo značenje, koja će preispitati njenu patnju, njene želje, ali koja će se obratiti i nama koji ju tretiramo kao svojinu i skrivamo se iza njenog imena kao da je naše, hvaleći se njome kako bismo sebi dali na važnosti. Jedna od meni važnih scena je ona u kojoj Mileva traži svoju djevojčicu, scena u kojoj živi onaj očaj nemogućnosti shvaćanja smrti kao takve jer smrt je samo pretvorba energije u nešto drugo. Taj somnambulni podsvjesni strah se pojavljuje u snovima gotovo svake majke.
Ova predstava posveta je i svim ženama koje su zakinule svoje karijere kako bi održale formu i dužnost dobre i brižne majke, no najviše je posveta svim onim ženama koje su i danas nevidljive i nad kojima se vrši privatno, ali i institucionalno nasilje - bez prava na glas.
Predstava je ovo i o nama, našem cinizmu, ironiji, ali i pokušaju razumijevanja drugog. Jer ...tama se definiše kao nedostatak svetlosti. Mrak se definiše kao prostor u kojem svetla nikada nije bilo (Vedrana Božinović), uz fokusiranje i osvjetljavanje Mileve pokušavamo osvijetliti i jedan drugi kut zaboravljene povijesti.

Anica Tomić

premijera:
maj 2022. otvаranje 67. Sterijinog pozorja, Novi Sad
Srpsko Narodno pozorište, Novi Sad
i
7. jun 2022. Narodno pozorište Sombor
četvrta premijera u sezoni
534. premijera od osnivanja

fotografije: Nađa Repman