
SVI MI NORMALNI
Piše: Svetislav Jovanov
Francuski filozof Anri Bergson - inače, autor jedne od najznačajnijih studija o smehu - napominje povodom komike karaktera: „Možemo, dakle, prihvatiti, da nas, po pravilu, nasmejavaju baš mane drugih ljudi, s tim da treba dodati da su nam te mane smešne više zbog svoje nedruštvenosti nego zbog svoje nemoralnosti.” Što se, pak, tiče autizma, po opštoj definiciji reč je o „doživotnom neurorazvojnom poremećaju koji utiče na komunikaciju, socijalnu interakciju i ponašanje“, a čije su glavne odlike „ograničena interesovanja, repetitivni obrasci ponašanja (stereotipije) i poteškoće u razumevanju društvenih pravila“. Na koji način su povezana pomenuta dva, naizgled beskrajno udaljena fenomena? Jednostavno, u autorskom pozorišnom projektu „Zašto se smeje?“, reditelj Đorđe Nešović, zajedno sa saradničkom ekipom predvođenom dramaturgom Slobodanom Obradovićem i uigranim, kompaktnim ansamblom somborskog Narodnog pozorišta, uspeva da, analogno pomenutoj Bergsonovoj hipotezi, dramski uzbudljivo prikaže fenomen autizma ne kao bolest ili hendikep, već kao životnu problematiku koja poseduje svoje tamne, ali i svetle dimenzije.
Narativna potka ovako složenog i zahtevnog scenskog sklopa je višestruka: autobiografski momenti (rediteljeva lična priča - brat mu je osoba sa autizmom), dokumentarni materijali i glumačke improvizacije, delovi romana „Deca“ Milene Marković, kao i motivi iz knjige „Roditelji pišu“ Saveza udruženja Srbije za pomoć osobama s autizmom. Pri sintezi ovako raznovrsne građe, dramaturg Slobodan Obradović uspeva da dočara suverenu ravnotežu distance i empatije: ona je prisutna već od prvih, šokantnih spoznaja roditelja i brata malog Saše o njegovom autizmu, preko zanosa i razočaranja tokom njihove borbe za Sašino emocionalno, školsko i šire društveno uključenje u okolinu, do epifanijskih trenutaka radosti koji podjednako otkrivaju Sašinu „osvojenu“ normalnost, ali i promenjenu percepciju samih članova porodice. Delotvorni elementi ovakve prefinjene naracije su i druga, takoreći „kontrolna“ priča (o paru koji se razvodi zato što briga o detetu s autizmom ometa umetničku karijeru jednog od roditelja), a još više uvođenje Sašinog starijeg brata kao svojevrsnog „lika-naratora“.
Evidentno je da je ubedljivost poslednjeg od navedenih sastojaka rezultat Nešovićeve sposobnosti da zadrži njegovu poziciju u složenom izražajnom među-prostoru, koji, simbolično, ukazuje na žanrovsko-stilski ključ predstave: tamo gde vreba sentimentalnost - postaviti ironičnu distancu; gde preti klinička hladnoća - dodati trag emocije; gde vlada višak racionalnosti - razgraditi ga pomoću igrarije. A tu složenu strategiju, u ulozi Sašinog brata-naratora, suvereno realizuje Miloš Lazić, glumački „vrh“ predstave. Sličnu strategiju, češće iz drugog plana i suzdržano u skladu s funkcijom, odigrava Srđan Aleksić ulogu Oca. Pored njih, u posvećenoj i skladnoj glumačkoj ekipi ističu se za nijansu i Aleksandar Ristoski (Saša), Olgica Nestorović (Baka) i Danica Grubački (Tetka). Najzad, dinamičnom senzibilitetu predstave „Zašto se smeje“ daje odlučujući doprinos opšti mizanscenski okvir. Naime, scensko zbivanje, koje se odvija u prednjem delu pozornice, ne samo što je dvostruko „uokvireno“ gledaocima - smeštenim delom u parteru, a delom u zadnjem delu pozornice - nego je suptilno i „uronjeno“ u njih, pošto su i glumci (koji trenutno ne delaju) stacionirani u prvom redu gledališta na pozornici. U kojoj meri ova postavka sugeriše - a u skladu sa opštim tonom predstave - da je razliku između poremećaja i normalnosti, isto kao i razliku između iluzije i stvarnosti, teško odrediti - na vama je da procenite.