
2. Program Radio Beograda - pozorišna kritika
Aleksandar Milosavljević
„Zašto se smeje“, reditelj Đorđe Nešović, Narodno pozorište Sombor
„Kada ne znaš šta ćeš sa stvarnošu, napravi pozorišnu predstavu“, jedna je od ključnih replika ove predstave. Iz nje, istina, proizilazi i značajan deo onoga što čini povest zapadnog pozorišta, no u konkretnom slučaju, ova rečenica je iskreni iskaz autora koji imaju iskustvo života sa autističnim osobama i autentični je izraz svesti o suživotu s njima. Pritom - valja naglasiti - ovo nije predstava o autizmu, a ni vapaj roditelja i najbližih srodnika obolelih od autizma; onih, dakle, koji su suočeni sa socijalnim okolnostima, predrasudama, netrpeljivostima, nerazumevanjem ili manjkavostima socijalne i zdravstvene brige o osobama s ovom dijagnozom. Ovo je predstava o životu i sudbinama nekih od nas - onih koji imaju ovu dijagnozu i odabranih koji hoće da žive sa autističnim osobama. Jer, kada stvarnost, iz različitih razloga, nije u stanju da apsorbuje autizam i suoči se s onima koji se ne uklapaju u društvene standarde, onda rešenje nudi teatar. U njemu je, naime, sve moguće, pa i to da se stvarnost menja po meri onih koji se ne uklapaju u postojeće modele.
Somborska predstava nudi uvid u ovaj problem iz različitih uglova. U njoj prepoznajemo akrivan stav, borbu, ali i odustajanje i rezignaciju. No, niko od aktera ove priče nije izložen glorifikaciji (jer ovde borbu prepoznajemo kao izraz ljubavi), niti osudu (budući da su i razlozi odustajnja pošteno argumentovani). Fragmentarno konstruisana kao kaleidoskop nekoliko priča, predstava nas uvodi u oblast od koje bismo u prvi mah najradnije okrenuli glavu. Predstava, pri tom, ne funkcioniše didaktički po modelu „društveno poželjnih tema“, nego je iskrena i, što je najvažnije, umetnički je relevantna.
„Zašto se smeje“ je još jedna potvrda velikih moći somborskog pozorišta - podjednako glumaca, spremnih da u rad bezrezervno ulože sve svoje kapacitete, i uprave koja realizuje repertoar. Malo je ovde ansambala koji ulažu strpljenje, koncentraciju i volju da se ovako temeljno posvete radionici koja, istina, podrazumeva preciznu rediteljsku ideju, a čiji izvedbeni materijal izrasta iz besprekornog dramaturškog angažmana, u ovom slučaju Slobodana Obradovića.
Najveći izazov - dramaturški i rediteljaski, ali u smislu realizacije ponajpre glumački - bio je eliminacija onoga što Danilo Kiš - naravno u drugom kontekstu, ali opet vezanom za umetnost - definiše kao problem patetike. Ona najčešće kompromituje istinost i dezavuiše uverljivost autentičnog svedočanstva. A upravo se patetika sa svih strana - autora, izvođača i horizonta očekivanje gledalaca - u slučaju ove teme ispostavlja kao najopasnije „minsko polje“. Centralna priča, sudbina autističnog Saše i njegove porodice, temeljni je kamen kušnje kompletne predstave, i tematski i sižejno centralna je tačka priče. Upravo su na ovom planu autori i akteri predstave našli milimetarski tačan balans između surove faktografije i ironijske distance. Bez te ravnoteže priča bi bila pojednostavljena ilustracija, banalna dosetka, jeftina kritika mentaliteta i aktuelnog društvenog trenutka.
Prvu „liniju odbrane“ od svega ovog činio je Miloš Lazić u ulozi Sašinog brata, ali i - što je još delikatnije - u roli naratora koji nas vodi kroz ovu povest. On, kao i druga linija odbrane, Majka - što je u ovoj konstelaciji logično najosetljivija dramatis persona - u tumačenju Ivane V. Jovanović, našli su meru između dramskog i komičkog, nikada zalazeći u tragičko.
Centralna priča, prikazana kroz nekoliko epizoda, obogačena je fragmentima - drugim sudbinama koje razaznajemo kao fleševe koji, svaki na svoj način i iz posebnih uglova, osvetljavaju isti fenomen. Sadržaj priče o Sašinoj porodici dokumetarstički je potkrepljen, no istiniti su i ostali fragmenti, čiju verodostojnost potvrđuju drugačiji izvori. Oni, istina, ovde nisu navedeni, njihova autentičnost pripada sferi umetnosti - dramskoj i pesničkoj - a mi ih prihvatamo na temelju umetničke uverljivosti pozorišta.
U jednom od ovih fragmenata Ana Rudakijević praktično od monologa pravi glumački bravuroznu, potresnu monodramu i otkriva neslućeno potresne dimenzije ljubavi majke prema autističnom sinu. Hronološki drugi segment predstave i priča o autističnom Pavlu, jedan je od najsnažnijih scenskih momenata viđenih kod nas poslednih decenija. To kako su ovde kombinovana dva plana, način i razlog udvajanja likova, a naročito postupak kojim scenski pokret Deneša Debreija otvara treći (scenski) plan - koji ne ilustruje ili komentariše radnju nego je autonoman, ravnopravan segment svake scene - zaslužuju esej a ne tek deo kritike. U takvom eseju mora biti biti mesta za Srđana Aleksića, Danicu Grubački, Ninoslava Đorđevića, Nikolu Kneževića, Milijanu Makević Mirkov, Kseniju Mitrović, Aleksandra Ristoskog, Dragana Šušu i Olgicu Nestorović. Ne reda radi, nego zato što su deo briljantnog ansambla.
U oskudnim vremenima, kad naš teatar na svim planovima smalaksava, Sombor potrđuje da za ovdašnje pozorište ima nade.